EMISIJA OTVOREN EKRAN, 06.12.2013: VEDRANA RUDAN

U emisiji Otvoreni ekran, Vedrana Rudan govori o svom novom romanu "Amaruši", ali otvoreno i oštro i o drugim temama - referendumu u Hrvatskoj, odnosu Srba i Hrvata, slobodi medija. Prenosimo u originalu i utiske boravka Vedrane Rudan u Srbiji.....

1787

Vidjela sam Novi Sad, sad mogu umrijeti. Ne biste vjerovali koliko je ljudi došlo slušati što ću reći. Koji suludi osjećaj. Znaš da nisi ni pametniji ni bolji od ljudi koji te žele dotaknuti, popričati s tobom ili ti nude knjigu na potpis a ti se smješkaš i glumiš da ti je normalno sve što se oko tebe dešava. Doduše, bila sam nakljukana lijekovima za sniženje tlaka i ostalim pomagalima koje gutam kad mislim da ću se mrtva srušiti. Ipak…

Do suza sam bila dirnuta pažnjom mojih novosadskih domaćina. A nisam smjela plakati da ne bih pokvarila imidž. Ja sam vještica, ja sam žena čiji je jezik dulji od bilo kojeg kravljeg repa, meni nikad sunce ne sviće, smijem se samo na sprovodima i kad crkne neki političar…

Ja ta i takva u Novom Sadu sam se smijala i još bila sretna i još sam u hotelskom kupatilu plakala, da me muž ne vidi, i on misli da se oženio vješticom. Ah! Da li me Novi Sad promijenio, baš promijenio? Jest. Tamo sam se zaklela da nikad, nikad, nikad i nikad neću otići u svoj rodni grad Opatiju, ako me ikad pozovu, i tamo održati promociju. Nikad! Opatijci će mi poručiti da me ionako neće zvati ali tko ih jebe. Ako me pozovu, kad dobijem Nobelovu nagradu, NEĆU DOĆI! Ovo što sam napisala je baš sladunjavo i nekako djetinjasto. To me Novi Sad podjetinjio.

Skočila sam do Beograda da vidim predstavu Gospođa ministarka. Autor Branislav Nušić suvremeni je srpski pisac koji u svojim djelima opisuje život u Srbiji i Hrvatskoj danas. Gospođa ministarka je remek-djelo, naravno da Nušić za njega kao ni za ostala djela u Srbiji nije dobio ni riječ pohvale, o nagradi da se ne govori. Nešto su ga sitno pohvalili Hrvati. Sitno. To je zato jer se ljudi na njegovim predstavama smiju.

Koliko se smiju znaju svi koji mogu dobiti kartu za ulazak u Kazalište Boško Buha. Dobiti kartu? Naučna fantastika. Ja sam je dobila preko debele i predebele veze. Koji doživljaj! Prvi put nakon sto godina u Beogradu su osvanuli tapkaroši. Tapkaroši? To su dileri koji žive od kulture, ne od heroina. Unose se stolice, publika sjedi i na podu…

Što je napisao Nušić a odglumila fenomenalna ekipa? Spomenut ću samo ime glavnog glumca. Goran Jeftić. Gooooooondžaaaaaaaaaaa… Car! Najbolji glumac u Srbiji danas, a i šire, šire. Ljutit će se na mene zato jer mu spominjem ime. Kad sam mu skočila oko vrata, luda sam za tim čovjekom, i šaputala mu u uho, care, care, rekao mi je da bez ekipe on car bio ne bi. Gondža! On je spomenik nulte kategorije! On je ono što je u socijalizmu bio dom kulture sa vodoskokom!

Nekoliko dječaka i jedna djevojčica, Tatjana Mandić-Rigonat je režirala, napravili su predstavu bez honorara, “pomoću štapa i kanapa” i oživjeli Nušićevu dokumentarnu horor priču. Ona, što bi rekli kritičari, žestoko progovara o životu u Srbiji i Hrvatskoj danas. Korupcija, glupost, zlo, pohlepa, zemljom vladaju lopovi a fažizam gmiže li ga gmiže. Publika urla od smijeha onako kako urlaju od smijeha ljudi dok gledaju svoju kuću u plamenu. Život ti pred očima nestaje a sve si suze već isplakao.

Uživala sam u Srbiji i nekoliko dana bila sretna. Oni žive u lopovskoj zemlji, i kod njih fažizam kuca na vrata, ali imaju Gospođu ministarku. Mi ovdje… Mi imamo samo fašizam.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.